Dear readers, this post will be in Croatian since it talks about a Croatian issuse, a Croatian driving school and negative experiences of its customers, primarily myself.
Ostali: post je jako dugačak.
Ovo ne pišem kako bih izazvala sažaljenje i sl. već zato što se nadam da će ljudi koji se oslanjaju na Internet tražeći prikladnu autoškolu naići na ovaj tekst i da će im pomoći donijeti pravilnu odluku.
U autoškolu sam krenula 2011. Vožnja me uopće nije zanimala niti moja obitelj posjeduje auto, no smatrala sam da bih trebala imati papir koji dokazuje da znam upravljati vozilom B kategorije jer to zna biti uvjet za neke poslove, a nisam željela ispasti iz konkurencije zbog toga. S obzirom na razinu obrazovanja koju imam sad, a naročito onu koju ću imati pošto magistriram, priznajem da je to bio vrlo glup način razmišljanja. Naime, dosad mi nijedan poslodavac (na poljima koja mene osobno zanimaju) nije rekao da je to važno dok god su ispunjeni uvjeti koji se tiču obrazovanja, iskustva i iskrene zainteresiranosti. Dakle, ako vam je posao razlog iz kojeg bi upisivali autoškolu, najprije se obratite odjelima za ljudske resurse vaših željenih radnih mjesta i dobro se raspitajte. Nemojte gubiti vrijeme na stvari koje vam ne će trebati!
Dakle, bila mi je 21 godina, bilo je to za vrijeme ljetnih praznika i pošto sam bez ikakvih problema “prošla” liječnički, potpisala sam ugovor s autoškolom Rotor. Izbor autoškole bio je jednostavan: idem negdje blizu.
Nakon što sam položila ispite iz propisa (predavač je bio odličan) i prve pomoći, krenula sam na satove vožnje.
Prvog instruktora ne ću prozivati s obzirom na to da on nije učinio ništa loše (niti sam kasnije čula o njemu išta loše), a i obučavao me tek 2-3 sata. Zašto sam ga onda promijenila? Zato što je tajnica u Rotoru preljubazna i na pitanje je li normalno da je njegov auto na servisu već gotovo 2 tjedna, samo je rekla da se obratim drugom instruktoru koji je mlađi i sate drži “gusto.”
Trebala sam odbiti.
Inicijali: M. S., vozilo: Peugeot 107. Bahat i nestrpljiv. Što me u početku nije uopće smetalo. Netko je na nekom forumu rekao da je izvrstan i da bi konja naučio voziti. Priznajem, metode su mu dobre, ne brza sa satovima, čak će ga i produžiti da bolje objasni neke stvari i to na način da idućem kandidatu ne uzme od sata. Kod njega ćete sigurno voziti nekoliko puta tjedno. Djeluje idealno, zar ne?
Nije bilo. Iako je u početku bio ljubazan, nakon par sati bi na svaku moju grešku reagirao vikanjem. Uzimao bi moju knjižicu, lupao njome po autu i govorio stvari tipa: “Kaj ovi liječnici rade? Tu meni piše da si ti sposobna vozit!” To se ponavljalo iz sata u sat i bilo je izazvano i najmanjom greškom, npr. kad ne bih propustila pješaka. Sve je pripisivao mojoj fizičkoj nesposobnosti i sporim reakcijama (dalje u postu ćete vidjeti kako mi je ta spora reakcija spasila život). Jednom me prilikom gotovo rasplakao. Nikad ne ću zaboraviti njegovu rečenicu: “Možda si intelektualno jaka, ali fizički si jako, jako, jako, jako slaba.” Reče on to ničim izazvan. Isto tako, iz sata u sat mi je govorio da prijeđem na automatik jer za mijenjač nisam sposobna (s tim da meni mijenjač kao takav uopće nije predstavljao problem, no to da mi je išao na živce – je, a M. S. je to očito skužio). Do tad nisam znala da se može učiti na automatiku, no smatrala sam da bih samu sebe ponizila kad bih dopustila da me otjera te sam ostala s njim do prvog ispita – prvog pada.
Nakon odvoženih 35 obaveznih plus par dodatnih sati, otišla sam na prvi ispit. Poligon sam prošla, uslijedio je “pravi” ispit vožnje. M. S. se pokazao izvrsnim na ispitu. Sjedio je mirno, nije se osjećala nikakva napetost s njegove strane i preuzeo je komande tek kad mu je ispitivač rekao da to učini. S punim pravom – nisam uspijevala pokrenuti auto na uzbrdici, ugasio mi se dvaput. Vratili smo se na mjesto početka ispita i kad me M. S. vozio na autobusnu stanicu pitao me hoću li sad prijeći na automatik. Rekla sam da hoću. Inače sam mu već prije rekla da ću se prebaciti ako ne prođem ispit.
Nisam sigurna je li mi prebacivanje drugom instruktoru (mijenjač na stranu) bilo ponižavajuće ili mudro. S jedne strane, dopustila sam mu da me otjera. To što se njemu nisu svidjeli moj karakter i moj stav, nije izgovor za neprofesionalnost i ponižavanje. Tim više što ja prema njemu nisam bila đubre. Naprotiv, bila sam vrlo pristojna, pa i previše. S druge strane, čemu ostati kod instruktora koji me izravno vrijeđa svaki sat? Na taj je način nemoguće išta naučiti! Što se tipa mijenjača tiče, mislim da je svima jasno da je lakše voziti automatik. A meni ipak nije trebalo više. Ja sam tamo bila zbog papira.
A sad slijedi priča o tome kako sam naučila da ne treba površno tražiti lakši način jer te može pljusnut posred face. 
Moj treći instruktor bio je R. H. Automatik, VW Polo. Lijep auto, ugodan za vozit. Instruktor: simpatičan, strpljiv, jako duhovit, naučio me dosta stvari koje M. S. nije ni spomenuo. Jako mi se svidjelo što je više puta rekao da se uvijek zauzima za kandidate na ispitu. “Kandidati mi hrane dijete, ovo je najmanje kaj ja mogu napravit za njih.” Minus u odnosu na M. S.-a koji sam brzo uočila je uzimanje od satova. Dogovorimo npr. 45 minuta, gotovi smo za 35. No kako mi je vozački redovito bio najgori dio dana, a i vozila sam sasvim dobro za jednu kandidatkinju (reče, između ostalog, i on!), ne mogu reći da me je to zaista i smetalo.
Sve u svemu, bila sam zadovoljna i autom i instruktorom i na samu obuku nemam primjedbi.
Kao ni na drugi ispit – drugi pad. Još jednom izazvan mojom krivicom. Nisam dovoljno pazila i umalo sam izletila pred terenac koji se kretao velikom brzinom po glavnoj cesti.
Koji tjedan kasnije, završili smo sat kod autoškole Rotor na Trešnjevci. R. H. je nepropisno sparkirao auto i rekao mi da sjednem na stražnje sjedalo dok čekamo drugog kandidata, pa da me fino odvezemo doma. Kandidat je stigao, ali bez knjižice te mi je R. H. rekao da se smjestim na vozačko sjedalo da odvezemo kandidata do doma može uzet knjižicu. Otvorila sam vrata auta i već bila napola vani kad je naletio tramvaj. Povukla sam i sebe i vrata i vjerojatno bih poginula da nisam brzo reagirala (no glavno da M. S. ima primjedbe o mojoj fizičkoj nesposobnosti). Uslijedilo je čekanje policije skupa s vozačem tramvaja te smo i ja i R. H. dobili novčanu kaznu. Obratili su mi se samo zbog alkotesta (što me veoma uvrijedilo, no procedura je procedura).
Na sljedećim satovima sve se činilo u redu, o nesreći uopće nismo razgovarali. Sve je bilo uobičajeno do trenutka ponovnog polaganja.
Ono što je uslijedilo je nekolicina vrlo sumnjivih padova. Frend moje frendice je instruktor vožnje u Vinkovcima. Ispričala mu je što mi se dogodilo – rekao je da sam ja bila instruktorova odgovornost, da nesreća nije moja već njegova krivica, i da stoga autoškola snosi troškove popravka, a ne osiguravajuća kuća. Također je rekao da nijedan od razloga zbog kojih sam pala ispite nije valjan. Razlozi su bili (svaki put sam tražila uvid u onaj papir na kojem bilježe greške) prebrzo prestrojavanje i kočenje skupa s instruktorom (ne mogu se sjetiti kakva je točno situacija bila, ispričavam se, bilo je to prije godinu dana). U svakom slučaju, njen prijatelj instruktor kaže da za brzinu prestrojavanja nemaju pravo rušiti ako se vozi brzo samo dok se prestrojava, a ako sam ja zakočila skupa s instruktorom, to bi se računalo kao moje, a ne njegovo kočenje ili bi me barem još jednom izložili istoj situaciji, i.e. ponovnoj provjeri. Nakon toga uslijedio je još jedan pad u kojem sam konačno shvatila da me instruktor namjerno ruši – uhvatio mi je volan i rekao ispitivaču da sam skoro udarila zrcalo automobila pored kojeg sam prolazila. Ispitivač uopće nije gledao što se događalo za vrijeme vožnje (vjerovali ili ne) te je odmah uvažio njegove riječi i još ga jednom pitao što je ono točno bilo. 
I čekam ja ko budala da se R. H. malo zauzme. Ništa. I pita ispitivač njega kako ja vozim na satovima. R. H. njemu preko kurca i s podsmijehom promrmlja: “A je ona bolja, ali..” Ali što, cijenjeni instruktore?! Naravno, nisam prošla. To mi je bila jedina greška zabilježena na ispitu.
Sljedeći korak bio je obavijestiti HAK o tome što se događa. Negdje u njihovom pravilniku iskopala sam informaciju da je moguće polagati samo uz ispitivača, bez instruktora. I napišem ja njima mail tražeći izuzeće instruktora za kojeg smatram da me namjerno ruši na ispitima. R. K. šalje odgovor:
“Poštovana,
prema važećim propisima, mogućnost polaganja bez instruktora u vozilu postoji jedino kad se radi o polaganju na vozilu ovlaštene stručne organizacije (HAK), a ne na vozilu autoškole. Trenutno, međutim, takav način polaganja nije u primjeni.
Pozdrav,
R. K.
HAK Regionalni ispitni centar Zagreb”
Nakon svega toga, uslijedila je nova uplata ispita i još 3 obavezna sata uz razgovor s R. H.-om. Njemu sam rekla isto što i vama ovdje na što se on krenuo hvaliti kako njegovi kandidati prolaze isprve, a čim je spomenuta nesreća na Trešnjevci on vadi ključ iz auta, tjera me iz vozila i odlazi u najbližu birtiju govoreći: “Ja te više ne bum obučaval, javi se vlasniku.”
Kad sam došla doma, uslijedio je telefonski poziv vlasniku škole, inicijali: H. Š. Naivno sam mislila da će me podržati, no to se nije dogodilo. R. H. ga je, dakako, nazvao prvi i sve mu ispričao. No dogodila se jedna veoma važna stvar – sve moje sumnje su se ispostavile opravdane, H. Š. je sve priznao. Urlajući na telefon, rekao je da sam oštetila auto, nabila jako velik trošak autoškoli i da sam morala na neki način nadoknaditi taj trošak (to što sam mogla poginuti je, čini se, irelevantno). Također je rekao da instruktori stalno nepropisno parkiraju tamo na Trešnjevci i da ne može vjerovati da sam imala obraza tražiti izuzeće instruktora. Završio je riječima: “Mislim da naša suradnja više nema smisla. Ispit sam vam već otkazao.” Važno je napomenuti da ja nisam spomenula traženje izuzeća ni R. H.-u, ni H. Š.-u ni bilo kome drugome u Rotoru i izvan. Jedina osoba od koje je mogao dobiti tu informaciju je HAK-ovac R. K.
I opet sam sjela za računalo i napisala mu mail:
“Ne mogu vjerovati koliko ste neprofesionalni. Naime, nakon ovog mog upita, upravo sam danas izbačena iz autoškole Rotor – vlasnika H. Š.-a u kojem obrazloženju, između ostalog, stoji i sporan upit koji sam poslala vama što govori da ne poštujete privatnost klijenata.
Što mislite, kako bih ja sada trebala prema vama postupiti?”
Odgovor, naravno, nisam dobila.
Idući je dan moja majka otišla po moju knjižicu. Ja se nisam mogla natjerati da vidim ikoga više iz te ustanove.
Inače, što se tiče R. H.-ovih uspješnih kandidata, nije se sjetio spomenuti koliko su sati odvozili prije ispita. Naime, prije jednog od polaganja sam razgovarala s drugom djevojkom koju je podučavao, a koja je trebala polagati odmah nakon mene. Njoj je to bilo prvo polaganje (ne znam je li položila). Rekla mi je da je odvozila jako puno sati, da više ni ne zna koliko i da je potrošila skoro 15000 kn. Tu sam priču kasnije pročitala i na par foruma – navlačenje kandidata na dodatne sate. Sram me reći da je upravo to iznos koji sam ja ostavila kod njih. A onaj kandidat kojeg smo čekali na Trešnjevci – popričala sam i s njim. On je pao 11 puta i ostavio još više para kod njih.
Sram me što nisam na vrijeme shvatila što se događa. Vozačku nemam. Nakon svega što sam čula na informativnim razgovorima s potencijalnim poslodavcima, ona mi ne će ni trebati. Nemam želju opet sjesti u vozačko sjedalo. A i da imam, da se upišem u neku drugu autoškolu, prilično sam sigurna da će se R. K. pobrinuti da ne položim dok god je on živ. Potratila sam jako puno vremena i novca ni za što.
Ako mislite da je sve gotovo – nije. Nisam imala mira još mjesecima nakon ispisa, tj. sve do prije cca tjedan dana.
Naime, par mjeseci kasnije, poštar mi donosi plavu kuvertu, a u njoj dopis s predmetom: Poziv svjedoku. Pogledam u gornji desni ugao i vidim da piše: “Okrivljenik: R. H.” Ako sam pozvana na svjedočenje, znači da se žalio na kaznu.
Žalbu sam bila poslala i ja, stoga mi je tjedan-dva kasnije stigao poziv na ročište s tim da ovaj put u rubrici “Okrivljeni” piše moje ime. Ne znam je li R. H. bio pozvan na svjedočenje.
9. siječnja svjedočila sam protiv R. H.-a. Slučaj se odnosio na parkiranje, ne na nesreću. U svakom slučaju, sutkinji sam ispričala što se dogodilo na što mi je ona rekla: “Vidite, priče vam se razlikuju. Upravo zbog ovakvih stvari zovemo svjedoke.” Zbunjeno sam je pogledala na što mi je ona rekla: “On je rekao da ste parkirali Vi i da je namjeravao auto parkirati u garaži škole nakon toga.” Dakle, tek je od mene čula za postojanje drugog kandidata. I, što je još gore, pokušao je svaliti krivicu na mene.
Nepropisno parkiranje i laganje na sudu. Hm…
17. siječnja na red je došlo moje suđenje. Još jednom – sutkinji sam ispričala sve što se dogodilo s tim da sam ispričala i što je bilo na prethodnom svjedočenju. Sve je to ušlo u zapisnik.
Naravno, ne znam što je bilo s R. H.-ovom kaznom, no moja je umanjena za pola iznosa. U obrazloženju je stajalo da je kazna time usklađena sa stupnjem moje odgovornosti i povrijeđenosti zaštićenog dobra.
I kraj.
Ako vam moje osobno iskustvo ne znači puno, proguglajte školu i sami vidite kakvi su dojmovi.
Uputila bih vas i na post jedne bivše polaznice (puno je kraći od mog 
): klik
I na kraju: svrha ovog posta nije ocrniti kompletnu školu. Svrha je upozoriti i pomoći. Ovaj je post ovdje zbog vas koji tek tražite autoškolu. Tu je da vas upozna s praksom i moralom određenih pripadnika autoškole Rotor i HAK-a. I bilo ga je teško napisati i objaviti, vjerujte.
I još bih samo izdvojila ono najvažnije što želim da izvučete iz ovog (podugačkog) teksta:
1. Ako mislite da će vam vozačka trebati za posao, a nemate interes za vožnju, raspitajte se prije nego što upišete autoškolu.
2. Za koju god školu da se odlučite, dobro se informirajte, pazite kojem instruktoru idete, to vam može biti presutno za prolaz.
3. Bilo kakav problem u školi – ispis, idite u drugu.
